Malo je kazališnih djela koja toliko zbunjuju i intrigiraju kao “Ćelava pjevačica”. Ionescova drama već desetljećima izaziva pitanja o smislu jezika i svakodnevice, a njezina apsurdnost otvara vrata neobičnim interpretacijama.
“Ćelava pjevačica” je apsurdistička drama Eugènea Ionescoa u kojoj se kroz besmisleni dijalog dvaju engleskih parova razotkriva ispraznost komunikacije i rutina modernog društva, stvarajući jedinstven spoj satire, humora i filozofskih pitanja.
Svaka scena ove predstave tjera gledatelja da preispita vlastite navike i način na koji razgovara s drugima, a upravo u toj nepredvidljivosti leži njezina trajna vrijednost.
Uvod u lektiru i autora
Kako objasniti “Ćelavu pjevačicu” nekome tko nikad nije zagazio na teren apsurdnog teatra? Zamisli situaciju — tvoj profesor lektire pita zašto bi se netko smijao praznoj svađi o tome iz kojeg grada dolazi kćer pokojnog generala Smitha. U traženju odgovora, stižemo ravno do genijalca iz Rumunjske (i Francuske), koji je ovu zamršenu igru napisao s toliko ironije da ni današnje memes nisu dorasle njenoj razini. E pa, evo tko stoji iza te lektire koja diže obrve čak i najhrabrijim kritičarima.
Autor
Eugène Ionesco… da, ime s više samoglasnika nego prosječna pjesma Olivera Dragojevića, ali bez brige, njegovo nasljeđe je daleko od zbrke! Ionesco je rođen 1909. u Rumunjskoj, ali se poprilično brzo preselio u Francusku — uz faktor “dvije domovine”. Vjeruješ li da je u Parizu stvorio karijeru na zamuckivanju i šutnji likova više nego na pametnim rečenicama? On je pravi tata “teatra apsurda” — ako je Samuel Beckett bio kamen temeljac, Ionesco je donio cigle i puno čudnih stolica.
Njegov život nije prošao bez drame. Djetinjstvo između dva jezika, mladost među dvjema književnostima, pa onda — boom! — “Ćelava pjevačica” (francuski naslov? Cijenim znatiželju: La Cantatrice Chauve). Premijera 1950. prolazi tiho, no uskoro kritičari uviđaju – ovo je brutalno smiješan i neugodno precizan komentar na svakodnevicu. Ionesco se oglašava i na drugim frontama: piše eseje i još dramskih tekstova (“Nosorog” je omiljen među filozofima, kad ne pišu doktorate o Dostojevskom). Kad prođeš kroz vrata njegova svijeta, teško se vratiti onome prije, jer nitko više ne može ozbiljno gledati obiteljski razgovor o vremenu na TV-u.
Žanr i književna vrsta
Drama koja šokira, komedija u kojoj nitko ne zna zašto se smije – “Ćelava pjevačica” prava je bomba žanrova! Ovo nije tvoja prosječna tragedija s ljubavnicima u suzama. Prava etiketa? Teatar apsurda, što u prijevodu znači: zaboravi logiku, pripremi se na pljesak kad ljudi počnu ponavljati iste rečenice dvanaest puta (probaj izdržati bez smijeha).
Možda si čuo za realističke drame – ovdje je sve suprotno. Likovi Ionescovog komada zvuče kao da govore engleski, a zapravo govore besmislice; sve to začinjeno bizarnim situacijama koje podsjećaju na najčudnije večere kod susjeda. Dramska forma ostaje vjerno podijeljena na činove, ali Ionescova ironija jede pravila kao sarmu na Božić.
Ovo je tekst koji gura publiku na rub – neki gledatelji zateknu se kako preispituju smisao svake rečenice. Sigurno, “Ćelava pjevačica” uključuje parove (g. i gđa. Smith, g. i gđa. Martin), vatrogasca i sobaricu… ali ono pravo što ostaje nakon posljednjeg aplauza jest čuđenje – i tu dolazi šarm apsurda. Teatar više nije ogledalo stvarnosti; postaje razbijeno zrcalo. Sve je dopušteno – i baš to ga čini klasik za sva vremena.
Kratki sadržaj
Zamislite situaciju – sjedite u kazalištu, a ono što vas čeka na pozornici izgleda kao običan engleski dnevni boravak te večer počinje sasvim nevino, gotovo dosadno. “Ćelava pjevačica” uopće ne nudi pjevačicu, ali zato pruža pravu malu oluju apsurdnih rečenica koje ste vjerojatno čuli u nespretnim telefonskim razgovorima ili za obiteljskim ručkom kad nitko nema što pametno za reći. Tko je sve u toj priči? Malo stariji par, još jedan takav, prekiseli kapetan i sluškinja koja zna više nego govori.
Uvod
Margareta i gospodin Smith sjede kod kuće, čitaju novine, hrane se, komentiraju vrijeme, cipele i – gle čuda – francuski razgovaraju o potpuno besmislenim stvarima. U igru potom, nenametljivo, ulijeću i gosti: bračni par Martin, tiha, ali urnebesna zrcalna kopija Smithovih. Sve miriše na rutinu, ona koja svakome od nas ponekad ide na živce (da, i onima u ložama gradske vijećnice).
Ali evo još jednog lika – sluškinja Mary, koja provali kao da zna sve tajne kuće, no ni ona ne olakšava stvar.
Nije dovoljno? Stiže vatrogasac, onako, u prolazu. Da podigne atmosferu? Više kao da dodatno začini zbunjenost, jer – tko bi normalan razumio o čemu svi pričaju?
Zaplet
Evo gdje stvari počinju kliziti nizbrdo iako ni početak nije bio običan. Razgovori Smithovih i Martinovih skreću u potpuni kaos. Svatko ispituje svakoga; Martinovi najslađe zaborave jesu li uopće u braku i upoznali su se opet kao potpuni stranci — zamislite ako biste sreli partnera na tramvajskoj stanici i morali zaključiti jeste li u vezi na temelju nekog zajedničkog detalja, poput… prezimena.
S vremenom pitanja postaju sve bizarnija, odgovori nepotpuni, a stanke – duge i neugodnije od onih tišina u liftu s nepoznatima. Humor iskače na sve strane (da, publika se smije upravo maltretiranju logičkog reda), dogodi se kapetan vatrogasac — zabavljač koji, kao svaki pravi gost na zabavi, baš voli slušati tračeve, ali potpuno promašuje smisao svega što mu se govori.
Svatko izgleda kao karikatura samog sebe, a logika… pa, bolja je ona iz starih lektira.
Rasplet
Kad ste već sigurni da ništa nema smisla, scena se vrti oko trača: je li netko u gradu umro… ili nije? Kapetan vatrogasac ima svoje veselje i odlazi na još jednu “hitnu intervenciju”. Likovi potom ostaju sami, uvjereni da su riječi široke poput mora, ali savršeno prazne. Nitko ne može povezati uzrok i posljedicu, a pitanja vise u zraku poput zaboravljenih lampiona na tavanu.
Margareta čak pokušava preusmjeriti priču, ali nitko više ne zna tko koga i zašto proziva. Sjećate se one loše večere kod rođaka gdje svi pričaju jedno, a nitko nikog ne doživljava? Još jedan sok nadolije se u ovoj drami.
Put prema kraju vodi kroz niz zamršenih replika, od kojih su neke toliko ponavljane da ih publika poželi viđati i u vlastitom životu – barem kad zapne uz šalicu kave.
Kraj
Zavjesa pada (i to naglo), kad se ništa – ali baš ništa – ne riješi.
Smithovi i Martinovi na pozornici nastavljaju istim, besmislenim, rečenicama, kao gramofonska ploča koja zapne na istom taktu. Nova runda istih razgovora teksta, isti pogled, ista sjedenja, dok gledatelje s pozornice ispraća onaj poznati osjećaj – kao kad završite seriju na Netflixu i kažete sami sebi: “Čekaj, to je to?!”
Cijela predstava ostavlja vas s ironijom i osmijehom koji nikako ne možete objasniti prijatelju sljedeće jutro. I usput – ćelave pjevačice nema. Nikad je ni nećete pronaći; to je čitava čarolija ovog nesvakidašnjeg komada.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad kročiš u svijet “Ćelave pjevačice”, brzo ti postane jasno da je ova drama tvoj vodič u tipičan engleski dnevni boravak — toliko običan da bi mogao pomisliti kako će ti svakog časa ponuditi šalicu crnog čaja. Zidovi zamišljeno prekriveni tapetama s diskretnim uzorcima, stari sat tiho otkucava u pozadini, a fotelja izgleda kao da skriva barem tri prosuta keksa između jastuka. Malo tko očekuje toliko apsurda iza toliko bazičnog dekora.
Radnja se odvija — i ovo je fora za one koji vole časovnike i kvake — gotovo potpuno zatvoreno, u prostoru Smithovih. Prostorija nije ništa spektakularno: dnevni boravak, sve uredno, pomalo hladno, ništa što bi zapalilo maštu interijerista na Instagramu. Baš taj neuzbudljivi ambijent postaje savršena pozornica za sve verbalne vratolomije, brkanje identiteta i jezična vrtloženja koja slijede. Nije li to slikovito? Rutinski namješten stol, sjedalice koje pamte svakodnevne rituale i pristojan tepih. Ono što se gotovo nikad ne mijenja — osim, naravno, kad likovi pogube nit razgovora ili zaborave tko su im gosti.
A sad, što se tiče vremena radnje… Drži se čvrsto, jer ovdje se ni sat ne bi osjećao sigurno. Ionesco je radnju smjestio u sadašnjost (pazi, pedesete!), ali pravi je trik u tome da vrijeme u ovoj drami ima naviku preskakivati — kao gramofonska ploča nažvrljana od previše korištenja. Likovi pričaju o svakodnevnim događajima, ali nikad ne znaš jesi li jučer ili prošle subote na čaju kod Smithovih.
E, sad za one koji uživaju u vremenskim zagonetkama: Drama se ne muči s preciznom satnicom. Sve podsjeća na naelektriziranu večer u kojoj sat stalno pokazuje “skoro osam”. I, baš u tom nedefiniranom dobu, svatko od likova nastavlja se vrtjeti po krugu navika, tražeći smisao koji nikako da pronađu — kao da je ta večer začarana da se nikad skroz ne završi.
Za sve koji vole znati više: autor koristi namjerno neodređeno vrijeme i sasvim običan prostor da pojača dojam zajedničke svakodnevnice, gdje svatko od nas može pronaći svoju čudnu naviku — ili, ako ćemo iskreno, barem jednog Margareta ili Smitha kojeg poznaje iz vlastitog predsoblja.
Tema i ideja djela
Zamislite – sjedite u prvom redu kazališta, ali umjesto standardnog dramskog sukoba, pred vama se odvija žustra kolekcija bisernih rečenica, čudnih fraza i ponavljanja koja s vremenom zvuče kao pokvareni CD. E sad, zašto bi netko gledao baš to? Ionesco nije zalutao kod Engleza na popodnevni čaj – njegov plan nije bio nas nasmijati samo radi smijeha, nego da se zapitamo: ima li smisla što pričamo iz dana u dan ili se sve pretvara u verbalni balast koji ostavljamo iza sebe uz zvuk tiktakanja onog Smithovog sata (koji, ruku na srce, nikad ne pokazuje pravo vrijeme)?
Ovdje svakodnevne rutine otkrivaju svoj pravi oblik: tragikomični poredak gdje komunikacija često vodi – nikamo. Dvije obitelji, dva para, razgovaraju, iako zapravo ne razgovaraju – kao da svatko ljušti svoj sloj luka, a suze ne dolaze od tuge, nego od začuđujuće apsurdnosti razgovora (“Kako ste spavali? – Spavala sam dobro, imao sam noćnu moru.”) Upravo to je bit komada: svakidašnji život zna se pretvoriti u začarani krug, gdje su ljudi samo prolaznici, kao putnici bez karte. Nema konkretnog cilja – a ni ćelave pjevačice na vidiku, usput budi rečeno.
Možda najjači utisak ostavlja onaj osjećaj kad shvatite da je apsurd nešto što svi poznajemo, samo nam nitko dosad nije natuknuo da na to obratimo pažnju. Ionesco je napravio antikomad – kazališnu podvalu kako bi razbio očekivanja publike pa su osjećaj besmisla i preispitivanje jezika zapravo srce drame. Sve što gledamo na sceni zapravo je zrcalo svakodnevnice: smiješne fraze, nepotrebne formalnosti, frazeologija koju automatski izgovaramo, kao da smo u grupnoj hipnozi. Nitko nije imun – pitajte bilo kojeg člana obitelji Martin ili Smith jesu li se razumjeli na kraju razgovora.
Valja priznati, u Ionescovim rečenicama ima i šarma i gorčine. To nije onaj suhi filozofski traktat zbog kojeg bi pobjegli sa scene ili zaspali prije pauze – to je rafal bizarnih primjedbi, ironije i humora. Upravo zato “Ćelava pjevačica” ostaje suvremeno relevantna, pa čak i kad kazalište promijeni stotine sjedala i nekoliko generacija redatelja.
Sama ideja – da neuspjela komunikacija može biti zabavna, ali i bolna – daje moć ovom tekstu da publiku ostavlja u stanju ugodne nelagode. Jer, tko zna? Možda se svi nekad pretvorimo u likove iz tog dnevnog boravka, pričajući u krug, pitajući se kad će konačno stići ćelava pjevačica — iako nitko od nas nije provjerio je li uopće pozvana.
Analiza likova
E sad… tko god prvi pročita “Ćelava pjevačica”, obično zaglibi u more čudnih likova i još čudnijih rečenica. Nema tu ni tipičnih junaka, ni baš “zlikovaca” — više kao da je netko pobrkao lončiće na engleski način. Ali ajmo redom, probat ću baciti malo svjetla, bez nadmudrivanja. Ako koga podsjeti na vlastiti kauč i bračne rituale—čak bolje!
Glavni likovi
Gledajte… u centru svega su gospodin i gospođa Smith, tipični “britanski” bračni par, toliko tipični da bi mogli završiti kao meme u svakom chatu. On voli svoje novine, ona voli komentirati najobičnije stvari uz čaj—zvuči poznato? Smithovi su onaj par koji prepoznaš u svakom susjedstvu; misliš da oduvijek žive zajedno, ali kad počnu razgovarati, pitaš se… poznaju li se stvarno?
S druge strane, tu kruže i gospodin i gospođa Martin—oni su ti “par-do-par” gosti koji upadnu na posjetu kad najmanje trebaš goste u pidžami. Njihov prvi susret u komadu? Kladim se da ni oni sami nisu bili sigurni poznaju li se otprije, a ono, iz istog su braka! Zvuči gotovo kao loša šala iz “Crne Guje”.
Ono što mi uvijek priraste srcu kod ovih glavnih likova—oni ne lažu, ne varaju, ne viču, ali svaka njihova rečenica ima energiju šaptanja: “Ovo nema smisla, zar ne?” I tu je, naravno, ta slavna ćelava pjevačica koja nikad ne dođe do svoje scene. Ni traga, ni glasa… kao legenda o najboljem bureku u gradu kojeg nitko nije vidio.
Sporedni likovi
A sad, pazi sad—Mary, sluškinja. Prava mala enigma! Ona ulazi bez kucanja, servira priče kao da smo svi u njenoj privatnoj sapunici. Jednom sam, iskreno, zamišljao Mary kao onu susjedu koju svi znaju, ali nitko zapravo nije razgovarao s njom duže od tri minute kod sandučića.
U goste dolazi i vatrogasac — kapetan vatrogasaca kojemu ne treba ništa osim dobrog slušatelja i neprestanog pričanja viceva. Njegovo pojavljivanje uvijek unese notu zbunjenosti, kao kad netko na obiteljskoj zabavi ispriča vic koji nitko ne shvaća… ali svi se smiju iz pristojnosti.
Iako na papiru Mary i vatrogasac zvuče kao da su tu reda radi, svaki njihov ulazak zapravo zakuca tektonski pomak u toj “dosadnoj” svakodnevici. Djeca u kazalištima glume Mary s toliko žara, da čak pomisliš kako je ona zapravo tajna zvijezda cijele drame.
Odnosi između likova
Ako vam se učinilo da je netko iz vaše zgrade totalno zbunjen u razgovoru, dobro ste primijetili, jer dinamika ovih likova obara s nogu — iako svi sjede u istom dnevnom boravku!
Smithovi stalno govore jedan pored drugoga, ali rijetko jedan drugome. Ona komentira ručak, on pametuje o vremenu, pa se na kraju pitaju što su zapravo rekli. Malo podsjeća na dvadesetu minutu svake obiteljske nedjelje, zar ne?
Martinovi idu korak dalje, pa se u jednom trenutku ni ne prepoznaju dok gotovo ne izgovore iste rečenice. Ima tu nečeg ludo zabavnog — kao kad dvoje ljudi u tramvaju istovremeno posegnu za istim gumbom za izlaz pa zastanu u apsurdnoj tišini.
Mary baš i nije tipična sluškinja. Ona se ubacuje u razgovore, često ih prekida, i kao lik ostavlja trag na cijeloj atmosferi, kao da cijelo vrijeme podmeće klipove pod noge toj “britanskoj” smirenosti.
A kad stigne vatrogasac… e tu drama počinje igrati na kartu čistog apsurda. Svi slušaju, nitko ne pita ništa korisno, atmosfera se zagrije, ali odgovora nema — ni na komična, ni na “velika” pitanja.
Izdvojite sekundu i zamislite ovakav dnevni boravak u svojoj zgradi ili kvartovskoj priči. Možda će tada biti lakše “prevesti” te likove u neku sasvim svoju situaciju, tamo gdje ljudi pričaju i misle da su se nešto dogovorili — ali svi izađu zbunjeni, kao nakon najbolje epizode Monty Pythona.
Nije li to odlična scena za pamćenje?
Stil i jezik djela
Nema toga tko je prvi put pogledao “Ćelavu pjevačicu” a da nije barem jednom pomislio — čekaj, je li ovo neka šala? Dramski stil Ionesca često podsjeća na san nakon loše pizze: sve zvuči poznato, ali se nikako ne poklapa s logikom. Rečenice u komadu doslovno šetaju iz rutinskih fraza (“Voda vrije na 100 stupnjeva”) u potpuni verbalni cirkus. I nema tu nikakve uljepšane retorike, zapravo, svaki lik zvuči kao da je zalutao na vlastitu večeru.
Jezik u drami? Čisti bingo za ljubitelje apsurda. Tu se koriste klišeji iz svakodnevice, poslovice koje nemaju smisla i replike koje se vrte u krug — samo što ni nakon trećeg ponavljanja ne dolaze do rješenja. Zamislite bake koje pričaju o vremenu, a kraj svake rečenice u zraku visi upitnik. Ali to je i sve čarolija ovog djela.
Ionescov humor je istovremeno brz kao meme na Facebooku i dubok kao filozofske rasprave uz kavu. Sve šale izvire iz banalnosti, a zvanična pravila pravopisa tu su isključivo dekoracija. Kroz ironiju, ponavljanje i kontradikcije, autor ismijava načine na koje svakodnevnica gubi smisao, jezik se drobi, komunikacija pretvara u šum.
Možda najjači dojam ostavljaju ponavljanja. Gore je nego kad netko tri puta zaredom pita je li zaključao vrata. Likovi iz scene u scenu “prežvakavaju” rečenice kao da su upali u petlju, a svakim krugom komunikacija postaje bučnija, praznija — što, usput, kod gledatelja izaziva onaj poznati osjećaj nelagode, gotovo kao kad se, usred razgovora s frendom, iznenada više ne sjećate poantu priče.
U ovom tekstu nema “velikih govora”. Svatko govori, ali nitko zapravo ne kaže ništa — baš kao stariji rođaci koji na svakoj proslavi pričaju o bolovima u križima, samo što ovdje nitko nije svjestan da su upali u kliše. I da, naravno, sve završava tako da gledatelj poželi aktualizirati Google translate… samo da shvati što su likovi htjeli reći.
Ako bi netko tražio “pravi” jezik kazališta, kod Ionesca bi našao – kaos, ironiju i tu zabavnu prazninu između riječi. Takav stil nije za svakoga… ali baš zbog toga se o “Ćelavoj pjevačici” raspravlja i sedamdeset godina kasnije.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nemaš pojma koliko puta sam čuo za “Ćelavu pjevačicu” dok sam studirao književnost, ali svaki put kad ju gledam, osjećaj zbunjenosti ne popušta. Zamisli – sjediš u kazalištu, očekuješ klasičnu radnju, a dobiješ potpuni verbalni cirkus. Mr. Smith recitira činjenice o mlijeku (koje nitko tamo očito nije tražio), Mrs. Martin zaboravlja tko joj je muž, a Mary služi kao glas razuma… barem dok ne krene izmišljati svoja pravila. I sve to, sat vremena, bez vidljivog smisla—kao sudoku kojem fali nekoliko brojeva.
Neki moji kolege, pogotovo oni što vole britanske serije, pali su na šarm tog suhog, engleskog apsurda. “To je najbolja kritika malograđanskog života!”, uvjeravali su me između dviju kavi na Filozofskom. Znam nekoliko ljudi koji su predstavu gledali više puta, svaki put tražeći skrivene poruke—jedan je čak vodio bilješke, kao da rješava misterij. (I dalje ih nije našao.)
Jedan trenutak yama stvarno uloviš koliko je komunikacija među likovima besmislena. Svaki pokušaj razgovora završi čudnom replikom, kao da igraju ‘pokvareni telefon’. S druge strane, nekim gledateljima ta repetitivnost ide na živce—pogotovo kad drama završi bez pravog kraja, pa ostaneš visjeti poput kabanice na zidnom vješalici.
Kad pričam studentima o “Ćelavoj pjevačici”, uzimam si slobodu priznati da me kod Ionesca najviše privlači ta hrabrost – odbacivanje svakog pravila i ulazak u čistu nelagodu. Taj osjećaj, kad gledaš iz publike i pitaš se jesu li glumci zaboravili tekst ili je sve stvarno tako napisano, postane skoro pa zarazan. Publika nakon predstave često odlazi podijeljena – neki se smiju, drugi kolutaju očima, a treći samo kimaju glavom, kao da su baš doživjeli nekakav apsolutni, društveni reset.
Jedan kolega mi je jednom rekao: “Ovaj komad je poput ponedjeljka – nezaboravan, neugodan i ne znaš što ćeš s njim.” Nema boljeg opisa. Ali, kad se makneš od početne zbrke i pustiš da apsurd malo sjedne, lako prepoznaš komadiće svog vlastitog života u tim ponavljanjima i nespretnim razgovorima. Možda je zato, usprkos svemu, “Ćelava pjevačica” još uvijek redoviti rezident na kazališnim daskama.
I evo ti za kraj – nikad nisam upoznao osobu kojoj bi ovo bio najdraži komad. Ali gotovo svi koji su ga gledali, o njemu razmišljaju još danima… Što je, priznat ćeš, dosta dobar rezultat za komad bez pjevačice, bez kraja i – budimo realni – s glavom punom pitanja.