Što pokreće ljude da trguju nepostojećim životima i kako pohlepa može oblikovati cijelo društvo? Gogoljeva satira “Mrtve duše” ostaje aktualna jer vješto razotkriva slabosti ljudske prirode i društvenih sustava.
“Mrtve duše” je roman koji prati pohlepnog činovnika Čičikova dok kupuje „mrtve duše” – umrle kmetove koji se još vode u državnim evidencijama – kako bi se obogatio na račun birokratskih propusta i lakovjernosti provincijskih vlastelina.
Nema boljeg mjesta za brzo razumijevanje ove slojevite priče i njezinih ključnih motiva – svaka rečenica vodi dublje u svijet apsurda i istina koje i danas odjekuju.
Uvod u lektiru i autora
Ah, Gogolj… Ako nikad niste prolistali njegove knjige, spremite se na vožnju kroz rusku svakodnevicu gdje ironija iskače iza svakog ugla. “Mrtve duše” nisu za čitanje na brzinu u tramvaju—tu treba malo pažnje, možda i šalica kave sa strane.
Autor
Nikolaj Vasiljevič Gogolj – da, taj legendarni lik. Rođen je 1809. u ukrajinskom selu, a život mu je bio sve osim dosadnog—stresovi, ruski gradovi, odlazak u inozemstvo, povratci, egzistencijalne krize… Sve ga je to, iskreno, pretvorilo u jednog od najosebujnijih pripovjedača ruskog realizma.
No nije se Gogolj samo zadržavao na tamnim i morbidnim pričama, on je obožavao provući satiru i crni humor kroz svaku rečenicu (ponekad tako suptilno da čitatelja ostavi zbunjenim, skoro kao šala koju shvatiš tek nakon što izađeš iz društva). Ako ste ikad čuli da netko spomene “Šinjel” ili “Revizor”, da, to su ti klasici—ali “Mrtve duše”? E, tu se stvari kompliciraju i kreće prava ruska drama s četiri čvora.
Gogolj je bio opsjednut ruskim društvom. Ne onako blago, nego do kosti—uništavao je iluzije o poštenju, korupciji i ljudskim slabostima. Pisma koja je slao prijateljima bila su puna paranoje i sumnji u ispravnost vlastitog talenta. Na kraju ga je sve to dovelo do osobne tragedije, ali njegove rečenice i danas, sto i kusur godina kasnije, čvrsto vise na lektirnim policama.
Žanr i književna vrsta
Aha, pogađate? “Mrtve duše” nikad nisu jednostavna literatura. Roman? Epske širine. Satira? U svakoj sceni. Ako tražite pravila, zaboravite ih. Ovaj roman može biti i travestija velikih ruskih epova, i gotovo kafkijanska priča bez kraja, i žanrovski vrtuljak koji zbunjuje učenike i odrasle. No, ozbiljno—stručno gledano, “Mrtve duše” uglavnom padaju pod roman eseističkog karaktera, s elementima groteske, satirične parabole i lirskih opisa (da, sve to u jednoj knjizi—tako je, nema švercanja).
Zamislite: čitate, grohotom se nasmijete na apsurd svog omiljenog činovnika, a onda vas pogodi ozbiljan osjećaj samoće. Tu nema čistih linija ni žanrovskih ograda. U hrvatskim školama o djelu govore kao o proznom romanu, ali tko god je “Mrtve duše” čitao više puta, zna da te etikete padaju u vodu kad Čičikov i ekipa izmaknu svakom očekivanju.
Nekoć sam slušao učitelja kako “Mrtve duše” naziva udžbeničkim primjerom socijalnog realizma. No, nema te definicije koja potpuno hvata Gogoljevu vještinu izazivanja osmijeha i nelagode istovremeno. Ako vas netko pokuša uvjeriti da je žanr jasno definiran—slobodno ga uputite na prvu stranicu i recite: “Vidi sam.”
Kratki sadržaj
Zamislite ovo: čovjek u elegantnom fraku, osmijeh mu vreba ispod brkova, a džepovi zjape prazni. To je početak Gogoljevih Mrtvih duša. Ako očekujete dosadnu lektiru, pripremite se na – hm, nešto sasvim drugo. Kroz svaki detalj romana, čitatelj osjeti miris arhiviranih papira, okus tuđih snova o brzom bogaćenju i škripu kočija na blatnjavim seoskim makadamima.
Uvod
Kao da je slučajno zalutao u roman, Čičikov se pojavljuje u ne tako idiličnoj provinciji carske Rusije s torbom planova i bez previše skrupula. Ništa ne odaje tajanstvenog gosta – osim možda njegovog pomno isplaniranog izraza lica i načina na koji izbjegava suvišna pitanja.
Prvo što se otkriva – svi žure njemu u susret. Jer tko ne bi volio novog lica, pogotovo s obećanjem zarade? Ipak, ispod površine, već se nazire igra interesa. Uredni činovnici, radoznali plemići, čak i lokalni trgovci – svi očekuju od Čičikova nešto neobično. Možda darove? Možda veze kod visokih činovnika? Pogodili ste: na meniju su “mrtve duše”.
Zaplet
Tu priča postaje živopisna — Čičikov kreće obilaziti vlastelinske posjede i nudi da otkupi “duše” umrlih kmetova. Ne, nije riječ o kakvoj sotonističkoj seansi, nego o vještom iskorištavanju rupa u ruskoj birokraciji: mrtvi kmetovi još se vode u registrima, pa njihova “kupnja” omogućuje Čičikovu da na papiru izgleda kao bogat posjednik. Maštovit, zar ne?
Svaki posjednik ima svoj film: predsjednik odbora Manilov s glavom u oblacima, udovica Korobočka koja na sve gleda sumnjičavo, dosadni Nozdrev što se zapetljava u laži kao dijete u špagete. Čičikov vješto balansira između laskanja, sitnih laži i diskretnih podmićivanja. Svaka transakcija otkriva duhovite društvene apsurde, ali i melanholiju malih ljudi što ih sustav melje kao staro žito.
Rasplet
Nakon što Čičikov prikupi dovoljan broj “mrtvih duša”, cijeli grad bruji o njegovim navodnim bogatstvima. Svatko daje svoju verziju priče: jedni ga smatraju dobročiniteljem, drugi špekulantom, treći su uvjereni da stoji iza državnih zavjera (ili da barem ima vezu u ministarstvu). Kuloarske priče šire se brže od pandemije. O-DAH! Tajna, naravno, ne traje dugo.
Kritičari iz varedne skupštine prozivaju ga pred svima — kao na improviziranom suđenju. U panici, Čičikov bježi iz grada ostavljajući za sobom zavedene partnere, zaintrigirane grofice i zatečene obične građane. Zrak titra od glasina – tko je zapravo bio taj stranac?
Kraj
Hoće li ovo zvučati poznato? Čičikov na kraju nestaje, kao gost koji iza sebe ostavi – ne nered, već zagonetan osmijeh i dugu sjenu. Gogolj tu priču ne završava klasično: ostavlja otvorenu mogućnost za nastavak lutanja glavnog junaka, kao nevoljkog antiheroja na putu bez kraja. Umjesto konačnih odgovora, roman završava pitanjem za svakog čitatelja.
Za kraj, da vam otkrijem malu lektiru iz stvarnog života: kao što su stariji studenti pokušavali odgonetnuti tko je najsličniji Čičikovu u današnjoj birokraciji, tako i Gogoljeva satira ostaje aktualna. Mrtve duše leže svuda oko nas, a traganje za istinom nikad nije bilo jednostavno niti dosadno.
Mjesto i vrijeme radnje
Ajmo krenuti od scene kao iz ruske telenovele — prašnjave ceste, beskrajne stepe, i onaj osjećaj da se sve odvija negdje “usred ničega” gdje su poštanske kočije i čaj s džemom dio svakodnevice. Radnja “Mrtvih duša” odvija se u provincijskom ruskom gradiću, tamo negdje iza horzontâ, gdje nitko ne šalje razglednice jer još nema turističkih brošura. Grad nema ime. Je li to Tver, Tambov ili možda Penza? Tko će ga znati — nije ni Gogolj otkrio. Upravo ta anonimnost čini sve likove univerzalnima, pa i u najmanjem selu možeš sresti vlastitog Manilova ili tvojeg Nozdreva.
Vrijeme radnje? Uh, tu nema dvojbe, sve događa početkom 19. stoljeća kad su pale samovari i plemićke perike još uvijek bile “IN”, a svaki građanin iz srednje klase sanjao o barem jednom nevjerojatnom bogatstvu… ili barem poštanskoj stanici s pristojnim vinom. Car Nikolaj I upravo vlada, a Rusijom šire se glasine brže nego što Telegram može isporučiti vijesti (a to je tada značilo danima čekanja).
Priznanja: Nije baš bajka. Nema ovdje jarko crvenih freski, venecijanskih balova ni pariškog šika. Umjesto toga čuju se škripa dasaka, šuškanje suknji po negrijanim sobama i — uz malo sreće — debata o porezima koja može potrajati duže od ruskih zima.
Još nešto — nema ni poznatih brendova, osim možda famoznog ruskog birokratskog sustava koji bi mogao biti zaštitni znak romana. Kad Čičikov krene u svoju misiju, susreće tipove karaktera previše poznate svakom čitatelju: lokalni veleposjednici što prije misle na domjenak nego na svoje posjede, činovnici izgubljeni u brdima papira, i sve to u pozadini beskonačnog čekanja i vječne sumnje jesu li “glavari” do kraja razumjeli svoj vlastiti posao.
Atmosfera? Kombinacija starih tapeta, oslabljenih svijeća i vonja na kiselinu, kao prizor iz zaboravljene ljetne vikendice. Kad bi neka čitateljica upitala gdje bi točno zakoračila u ovu priču, odgovor bi bio — na ulazu svake ruske gostionice, s pogledom na blatnjavo dvorište i škripavu klupu prekrivenu pahuljama prašine i snijega. Kad bi upitala kad, bila bi to hladna večer nakon što poštanska kočija nestane u magli, a razgovori o dušama, stvarnim ili mrtvima, tek započnu za starim drvenim stolom…
Tema i ideja djela
Pa gdje započeti s ovakvom bombom od teme? Ako netko uopće može reći da je “Mrtve duše” samo još jedna priča o sitnom varalici, neka slobodno digne ruku—i što da kažem, vjerojatno su taj dan preskočili sat iz hrvatskog. Temeljna tema romana baš udara po onim mjestima koja još peku: pohlepa, birokracija, prazni hod institucija. Glavni lik, Čičikov, vješto navigira kroz ovako nakrivljene sustave—nije da mu smeta što norme i pravila služe više za igru skrivača, nego za poštenje. Ukratko, Gogolj rafinira onaj osjećaj: svijet je često poprilično naopak…
Sjećam se kad sam prvi put naletjela na taj dio s popisom umrlih kmetova—”mrtvih duša”—i uhvatila sama sebe kako razmišljam o suvremenim papirnatim glupostima (općina, čekaš u redu, pa shvatiš da ne trebaš biti ni živ ni mrtav da na papiru budeš netko važan ili nevažan). Baš me tada opalila glavna ideja romana: brojke i papiri mogu vrijediti više od stvarnih ljudi. Ako to nekome ne zvuči poznato, neka prvi baci šalabahter iz Porezne.
Duhovito, ali i tužno—Gogolj izvodi grotesku, ali nije samo zbog smijeha. Slojevi teksta zarobljuju čitatelja između apsurda i tuge. Svaka scena ima svoj mali skeč iz svakodnevice (jeste li ikad morali podmititi službenicu kavom za neku potvrdu? Ja jesam…), što daje cijeloj priči onu začudnu, ali prokleto prepoznatljivu notu. Junaci—ako se tako mogu zvati Manilov, Nozdrev i ostali—nisu tu samo da budu kulise. Oni su učitelji, antiheroji i susjedi iz stvarnog života, i nije ih baš lako zaboraviti.
A ideja koja sve to nosi? Prava vrijednost osobe ne postoji u sustavu koji cijeni samo ono što se broji ili preprodaje. Kad ispod površine oguliš satiru, ostane ogoljela ljudskost, neumoljiva i komična u isto vrijeme. Pogledaš Gogoljev svijet i shvatiš—miešalica života stalno vrti istu šprancu, bilo dvjestote ili dvije tisućite godine. Koja je tvoja “mrtva duša”?
Analiza likova
Kad je Gogolj crtao svoje likove, nije štedio boje — zapravo ponekad se čini kao da je naslikao cijelu galeriju ruskih duša, taman onoliko groteskno koliko svakodnevica to dopušta. Neki od likova mogli bi vam se činiti kao da ste ih već negdje sreli — možda na šalteru porezne, možda u tramvaju… Ili ste, ne daj Bože, u nekoj situaciji pomislili, “Pa ova Čičikov metoda zapravo zvuči kao nešto s našeg Balkana!” U svakom slučaju, vrijeme je za brzi zavir u njihovu posebnu psihologiju.
Glavni likovi
Prvo, taj Pavel Ivanovič Čičikov. Neće vas odmah osvojiti. Djeluje nekako… neutralan, siv, bez boje u glasu i držanju. Ali ispod tog osmijeha skriva se glava vrlog trgovačkog lisca — vidi priliku gdje drugi vide groblje popisa i starih bilješki. Znate ono kad dođete kod nekog na kavu pa vam on ispod stola prodaje “investiciju desetljeća”? E, tako Čičikov svira birokraciju. Njegova supermoć? Neprimjetno proklizati kroz društvene mreže lokalnog društva, dok svi misle da donosi novac… a zapravo samo preprodaje tuđe mrtve duše — papirnate, ali unosne.
Manilov, prvi domaćin na kojeg Čičikov nailazi, čovjek je iz kategorije “uvijek-za-sve-prijatelji”. Pomalo je ljepljiv od pristojnosti, često zamišljen pa propusti realnost, a voli filozofirati o boljem društvu dok mu dvorište tone u korov. Da ga pitate za planinarski izlet, odgovorio bi s deset rečenica o humanosti, a zaboravio bi donijeti vodu.
Korobočka je vlasnica najviše kokošara i najvećeg skladišta sitničarenja. Uvijek pazi na svaku kopejku. Možda podsjeća na onu baku iz djetinjstva koja je pazila da nitko ne uzme zadnji komad pite dok joj škripa ormara ne bude podsjetnik “ne troši previše”.
Nozdrev… e, njega bi vjerojatno blokirali na svim društvenim mrežama. On je kao onaj poznanik s Facebooka koji je stalno na rubu novog skandala. Laže, galami, hvali se, upada u tuđe razgovore i stalno miriše nevolju — a nikad iz toga ne izađe s praznim džepovima.
Sobakevič je “tvrdi orah” na kvadrat: ogroman, šutljiv, sve mjeri kroz korisnost i dobit. Kad prodaje duše, to je kao kad trgovac polovnošću procjenjuje automobil: bez imalo emocija, s preciznošću računovodstva.
A Pljuškin? E, pa njega je vrijeme preskočilo! Pravi kolekcionar svakog otpada, a bogatstvo mu je mjerljivo količinom prašine po policama. Možete ga zamisliti u ulozi glavnog sakupljača boca u kvartu, samo što kod njega ulaziš u selo i imaš osjećaj da ulaziš u skladište izgubljenog vremena.
Sporedni likovi
Nije Gogolj ni njima dao odmor, iako se u sjeni glavne družine često zaboravljaju. Uišćina, lokalni činovnici, gostioničari, pa čak i obični prolaznici – svi dobiju trenutak pod reflektorima satiričnog kazališta. Recimo, postarski direktor i gradski suci često upadaju u petljanje (i tračeve) kao da vode natjecanje u snalažljivosti, a njihovi razgovori imaju onu vibru kao kad na obiteljskom ručku netko počne o politikama parkinga – svi se prave važni, malo tko zna o čemu priča.
Dame provincijskog grada možda će vam djelovati znatiželjno (doduše, tko se ne bi raspitivao kad se pojavi netko s pričama o “velikim ulaganjima”), ali svaka vuče na karikaturu lokalne “influencerice” — svatko zna sve o svakome, a kad Čičikov ode, šuškanja ostaju još tjednima u zraku.
I ne zaboravite seljake i sluge! Gogoljovo pero tu ne štedi nikog. U svakoj svađi, svakom pokušaju dogovora o cijeni, saznaje se više o onome kakvi su vlasnici nego o samim slugama. Oni zapravo, svjesno ili nesvjesno, tjeraju glavne junake da pokažu svoje pravo lice.
Odnosi između likova
E sad, cijeli raspored Gogoljevih “Mrtvih duša” puca po šavovima upravo na odnosima — i tu kreće drama, na trenutke dostojna sapunice. Čičikov, recimo, ima rijetku sposobnost da svakom liku podilazi točno onako kako oni žele biti viđeni. Kod Manilova gaji utopije u hodniku, Korobočku osvaja promišljenim cjenkanjem, a sa Nozdrevom ulazi u riskantne igre.
No, još je zanimljivije promatrati kako se međusobno ponašaju “zemljoposjednici”. Svaki od njih, zapravo, projicira vlastite mane na druge: jedni su patološki lakovjerni, drugi rigidno sumorni, treći zaljubljeni u samodopadnost. Pa kad uđe novac (ili makar priča o novcu), svi brže-bolje pokazuju svoje stvarne prioritete — baš kao na domaćim svadbama ljeti, kad se natječu čija je torta najveća (ili čiji bankomat izdrži do jutra).
Atmosfera među “malom gospodom” gradske elite često je nabijena sumnjom, prijetvornim pozdravima i tihim nadmetanjem. Nema tu istinskog prijateljstva, samo privremene saveze iz koristi. Najglasnije se govore pohvale kad su leđa okrenuta, a najviše se šapće o tuđim dugovima i propalim poslovima.
Na kraju, odnosi između likova u “Mrtvim dušama” nisu ništa drugo nego ogledalo — ne samo onog vremena, nego i bilo kojeg društva gdje birokracija i pohlepa plešu svoj ples. Da ostanete nasamo s njima, bez žamora scena i Gogoljevih komentara, možda biste se i vi zapitali: a gdje bih ja stao u ovoj raspodjeli maski?
Stil i jezik djela
Što ti prvo padne na pamet kad netko spomene rusku književnost iz 19. stoljeća? Dugačke rečenice što bi mogle poslužiti kao trampolini za misaone skokove, zvuk vjetra kroz bjeličaste brezove? E, kod Gogolja zaboravi klasične, teške forme. On piše kao da sjediš s njim za stolom—rečenice mu znaju biti duge, ali nikako dosadne. Sve pršti od ironije, često direkta—često se čitatelj upita smije li se smijati ili je vrijeme za tiho klimanje glavom.
Jezik? Satiričan, ali pun života—izlomljen, sočan, baš kakav su Rusi voljeli. Tko je ikad čitao “Mrtve duše” zna: likovi su živi, njihovi dijalozi zavijeni u narodni humor, lokalizam i (bilo bi šteta ne reći) zbilja vrhunsku parodiju. U nekim dijelovima roman podsjeća na zgode iz kafića, drugdje na sudnicu ili privatni dnevnik. I baš to čini tekst živim—ništa nije slučajno, pa ni jezične ludorije. Gogolj ubacuje neobične riječi, žargon iz provincije, birokratsku drvenariju—da ne znaš bolje, mislio bi da sjediš u uredu među štapovima i papirima.
S čime bi to mogao usporediti? Ako si ikad gledao kako ljudi pokušavaju objasniti zašto su njihovi papiri izgubljeni na šalteru, razumjet ćeš njegovu ironiju. Stil podsjeća na razgovor, ne toliko na strogo literarno djelo. Iako je roman pisan “visokom” književnošću, tekst stalno skače između komičnog, ozbiljnog i grotesknog (da, baš tog osjećaja kad osjećaš smijeh s blagom ježenjem).
I dok neki autori iz vremena pišu u tri sloja metafora, Gogolj sve isto može reći dok djelić daha ostane u zraku. On ne ostavlja prostora za nedorečenost—kad spominje duhove, oni nisu samo ukrasi; mrtve duše u jeziku, mrtve duše u birokratskim knjigama, mrtve duše u srcima likova. Prava satira—tu i tamo jača od najbolja kafanska pošalica, pa opet, tako jezivo poznato.
Ovaj roman paše svakome tko voli kad književnost govori jezikom običnog čovjeka, a opet ne zaboravlja tko je njezin autor. Gogolj prepoznaje ironiju u svakodnevnici, a njegov stil mogao bi razbiti i najtvrdokornijeg birokrata—na prvu bacaš oko zbog smijeha, ali ostaješ zbog uvjerljivosti jezika i osjećaja da netko stvarno razumije kako papir može biti teži od čovjeka.
A, ako si možda očekivao suhoparno izlaganje jezika i stila, evo malog podsjetnika: kod Gogolja se uvijek nešto događa ispod površine. Stranice šuškaju, rečenice ponekad divlje zablistaju, a iz svake suglasničke klopke izvire neki novi komad satire. Pripremi se—nikad nije dosadno kad Gogolj uzme pero.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, kad jednom zagrizeš u Gogoljevu „Mrtve duše“, više nema povratka — ne mislim na one neriješene filozofske dubine, nego baš na osjećaj: kao da slušaš stari bakreni samovar u kutu kako vrije i sve te promatra sa strane. Gogol nije pisao za ukrasne police. To je roman koji traži tvoju pažnju. Prvi susret? Osjeća se sve: i prašnjavost provincije i težina nelagode kada shvatiš da su „mrtve duše“ puno više od birokratskog trika.
Mnogi čitatelji (i pokoji profesor književnosti kojeg poznajem) najprije zastanu nad stilom. Gogolov humor je često toliko suptilan da se lako provuče ispod radara, a onda te pogodi—kao kad netko neoprezno otvori prozor s druge strane tramvaja i propuh ti prevuče leđa. Nema milosti. Likovi nisu samo karikature; kad Manilov ili Nozdrev završe svoju epizodu, ostaneš se pitati — poznajem li ja možda i osobno nekoga tko se isto ponaša? Tu se dokaže prava snaga romana: ta univerzalnost ludosti.
Dopao li mi se Čičikov? Vjerojatno bih mu platio kavu samo da mi objasni kako tako bez srama šarmira ljude. Stvarno, zamislite tu sigurnost — uvjeriti poluosamljene vlasteline da mu prodaju ono što ni sami ne posjeduju! Apsurdan plan, ali krivo bi bilo reći da nije genijalan. Nakon nekoliko poglavlja, okružen svim tom komičnom korupcijom i malograđanskim sanjarenjima, počneš razmišljati o birokraciji iz svog života. Ljepota Gogoljeve satirične slike leži upravo tu: kad ti roman izvuče komentar na stvarni svijet, i to bez podizanja prsta.
Onaj osjećaj kad zatvoriš knjigu — e to nije zadovoljstvo što znaš rješenje. Nije ni gorčina što nema pravde. Više nalikuje onim večerima kad se gužvaš u tramvaju i oko tebe svi pogledi izbjegavaju tvoj, jer je lakše praviti se mrtav nego priznati da vidiš što ne valja. Gogoljov humor… da, zabavan je, ali i potreban. Jer tko drugi osim njega natjera čitatelja da u jednoj rečenici osjeti simpatiju, prezir i laganu sramotu zbog svoje vlastite duše (živu ili mrtvu)?
Najveća vrijednost „Mrtvih duša“ nije ni u jednoj vrhunskoj rečenici, ni u dosjetkama, nego u tome kako Gogol pušta svakog čitatelja da malo prođe ruskom prašinom, da uhvati sam sebe u ogledalu i — uz smijeh ili blagu nelagodu — prizna kako je negdje prepoznao i sebe.