Što pokreće osobu koja vjeruje da je sve unaprijed određeno i da nema smisla boriti se protiv sudbine? Fatalist je lik koji promatra svijet kroz prizmu neizbježnosti, često ostavljajući dojam mirnoće, ali i pasivnosti pred izazovima života.
Fatalist je osoba uvjerena da su svi događaji unaprijed određeni i da pojedinac ne može utjecati na ishod, bez obzira na vlastite odluke ili trud.
Kroz priču o fatalistu otkrivaju se slojevi ljudske psihe i pitanja slobodne volje, a upravo u tim nijansama kriju se odgovori koji mogu promijeniti način na koji gledamo na vlastite izbore.
Uvod u lektiru i autora
Nisam li ti ikad rekao da dobra lektira može zaljuljati cijelu školsku godinu? E, “Fatalist” ima taj neki — ajmo reći — pritisak ozbiljnosti, ali i crtu koja podbada ispod stola. Imaš osjećaj kao da autor stoji za katedrom s prigušenim smiješkom i čeka da provališ što zapravo pokušava reći.
Autor
Pisac “Fatalista,” Ivana Vidića, ljudi najčešće pamte po onom neizbježnom osjećaju da ti netko gura ogledalo pred lice — i to onda kad ti je najmanje do toga. Zamisli tipičnu scenu iz školskih klupa — netko ne zna odgovor, svi spontano spuštaju glave. Vidić, međutim, hvata tu tjeskobu i, poput dobrog kvartovskog analitičara, otvara je pred svima. Čovjek ne okoliša — njegove priče brišu granice između filozofiranja nas četvero pod svjetlom lampiona i stvarne borbe da sam sa sobom dogovoriš smjer. Neki bi rekli: “Vidić piše kao da ti čita misli,” ali toliko hitno i bez cenzure da se zna dogoditi da u toj istoj priči pronađeš vlastite razgovore koje si pokušao zaboraviti.
Njegova su djela, reklo bi se, “moderna s razlogom.” Nema tu patetike, ni stilskih šećera. Samo stvarne misli, baš onako kako počnu bježati kad zapneš na tramvajskoj stanici ili dok buljiš kroz prozor u ponedjeljak ujutro.
Žanr i književna vrsta
Sad, prva stvar koju trebaš znati o “Fatalistu” — to NIJE avanturistički roman gdje konji plešu step na obali Save niti neka luda znanstvena fantastika. Ovdje se radi o psihološkoj prozi — znaš, onoj koja te tjera da prevrtiš vlastite odluke i razmisliš jesi li ti taj fatalist u društvu koji uvijek odmahuje “ma, tako je moralo biti, nema mrdanja.”
Knjiga upada u red kontemplativne, čak pomalo filozofske proze. Ovdje se ne pada s litice, već u sebe. Osim što na prvu zvuči teško, zapravo je zanimljivo gledati kako autor koristi svakodnevnicu — ono što ti i ja prolazimo — da ispriča puno veću priču o slobodi i sudbini. Tu se miješaju elementi realizma (da ne bi falilo uzemljenja), ali s tim nekim fatalističkim twistom. Tko voli Sartrea ili Camusa, naći će tu poznati okus, ali bez onih suhoparnih filozofskih predavanja. Sve je ovdje zakopano između redaka, kao kad tražiš omiljenu pjesmu na staroj kazeti.
A sad ozbiljno — jeste li se ikada zapitali zašto baš ovakva proza ponekad završi kao lektirni naslov? Ponekad je odgovor jednostavan: jer te natjera, htio ti to ili ne, da na kraju sata barem jednom slegneš ramenima… ili upišeš potajnu bilješku za kasnije.
Kratki sadržaj
Odmah – bez uvijanja: tko god je došao tražiti kratki sadržaj “Fatalista”, vjerojatno je u panici pred satom iz hrvatskog. Skroz razumljivo! Tu stiže iz prve ruke pregled svega ključnog – jasno, ali i s trunkom insajderske mudrosti. Pripremite olovku, možda padne i koja fora za prepričavanje profesoru.
Uvod
Priča kreće nenametljivo, baš kao onaj susjed koji se pravi da ne vidi nered ispred zgrade. Glavni lik, Marko, tip koji kao da nosi sav teret svijeta na leđima, sjedi u polupraznom kafiću i prebire po svom životu. Razmišlja – a kad fatalist razmišlja, ne očekujte standardni popis želja za Novu godinu! Umjesto toga, Marko se pita jesu li njegovi izbori uopće njegovi, ili je netko već sve isplanirao, od izbora cipele do sudbonosne ljubavi. Koji put ga preplavi tjeskoba, drugi put ravnodušnost – sve iz perspektive čovjeka uvjerenog da mu je karta već izvučena.
Među redovima se naziru i Zagreb negdje krajem devedesetih, zimski sumrak i ritualno ispijanje kave. Autor, Ivan Vidić, upisuje svakodnevicu toliko tiho da možeš pomisliti da ti je pogledao u dušu. Netko drugi bi to nazvao dosadom, on stvara atmosferu – i to onakvu da osjetiš hladan prozor i miris ustajale kave.
Zaplet
Ništa kod Marka ne ide kao po loju, mada se ni sam previše ne trudi mijenjati stvari. Dok drugi razbijaju glavu oko karijere, ljubavnih drama ili ispitnih rokova, Marko tone u razmišljanja koja su toliko filozofska da bi Platon digao ruke – pa opet, nikad patetična. Osjeća se kao suputnik u vlaku vlastitog života, samo što se vagonu ne nazire kraj.
U središtu priče upada poznata profesorica iz srednje, koja izaziva val sjećanja i gura Marka da preispita svoj pasivan odnos prema svijetu. Skoro neprimjetno, kroz obične susrete (ćevapi na Ciboninom ćošku, dosadna predavanja, slučajna kava s poluzaboravljenim prijateljem), dolaze sitni potresi. Marko suočava e svoje stare odluke (ili neodlučnosti) i pita se – je li išta zaista mogao promijeniti? Ili je na meniju svaki dan samo novi izbor iz unaprijed zadane ponude sudbine?
Najnapetija scena? Možda ona u tramvaju, gdje ga pogleda neznanac i na trenutak iskoči iz svog fatalizma – ali samo dok tramvaj ne nastavi istu, tihu rutinu.
Rasplet
Do raspleta dolazi na mjestu gdje bi ga najmanje očekivao – ni katarza ni drama dostojna hollywoodskog filma. Tek mali, ali bitan krajolik u Markovoj glavi: tihi priziv da možda baš u toj pasivnosti ima životne ironije i, nevjerojatno, tračka slobode. Gledajući zalazak sunca, Marko odjednom osjeti kako se riječi profesora iz prošlosti pretaču u osebujan savjet. Nije sve u kontroliranju; ponekad je najveća odluka prepustiti se – ne kukavički, već iz svijesti o ograničenostima.
Za one koji su navikli na velike preokrete, ovdje ih nema. Umjesto toga, mala pobjeda: Marko mijenja jednu naviku. Više ne čeka tramvaj na istom mjestu, ne naručuje uvijek istu kavu. Odgađa pitanja bez odgovora i dopušta sebi biti običan, barem neko vrijeme.
Nevjerojatno, ali upravo ti ‘mali pomaci’ daju romanesknoj svakodnevici neku pritajenu snagu. Tko je očekivao vatromet, mora se zadovoljiti s nekoliko iskri – ali su iskrene.
Kraj
Završni kadar? Marko odlazi niz Uspinjaču, baš kao i prve večeri, ali ovaj put pogleda prema gore. Možda i jest sve unaprijed zadano, ali nije zabranjeno uživati u sitnicama i pokojem nepredviđenom smjeru. Autor tu ne nudi zaključak upakiran u celofan – uzima čitatelja za suputnika i ostavlja ga s više pitanja nego odgovora.
Teško je reći je li Marko naposljetku fatalist ili buntovnik unutar svojih granica. Ali jedno je jasno – tko god je pročitao ovu priču, više neće s prezirom gledati na promašene tramvaje ili hladnu kavu. Jer možda, baš u toj slučajnosti i ponavljanju, krije se cijela mala filozofija svakodnevnog života.
I ako ste tražili onaj prepoznatljivi “twist” na kraju – evo, dobit ćete… ali ne u obliku obrata, već osjećaja da ste, barem na tren, bili tu gdje je priča najtiša.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste jednom tražili mjesto gdje čudni osjećaj svakodnevice susreće filozofiju sudbine, priča Fatalista baš tu diše — u jednom zagrebačkom kvartu, odmah ispod zvonika crkve s čijeg se tornja vidi pola grada, ali nitko zapravo ne gleda dalje od vlastite šalice kave. Marka nećete sresti u uštogljenom uredu ili na ljetnoj terasi prepunoj stranaca; njegov je svijet kafić nalik onom iz svakog susjedstva — par stolova, škripava vrata, stalno netko ulazi s vrećicama iz dućana. Kroz staklo dolazi miris svježe kiše, a na drugoj strani — tramvajska stanica na kojoj vrijeme kao da stoji (ili barem kasni svako drugo jutro).
Vrijeme radnje u Fatalistu se proteže kroz nekoliko dana — tipični radni tjedan kad grad – znaš onaj osjećaj kad Zagreb diše prebrzo nedjeljom navečer, a premalo srijedom popodne – živi svoj ritam. Izgubljeni trenutci, razgovori u prolazu, i tihih šest sati nakon ručka — tako otkucava Markovo vrijeme. Iako kalendari na zidu ne govore ništa posebno, osjeća se atmosfera početka rujna, baš kad su svi još uvijek umorni od ljeta a nova odluka još visi u zraku.
Ti mali rituali svakodnevice ovdje nisu samo kulisa, nego pokretači. Taj isti kafić, ta ista klupa ispred škole i miris novinskog papira u parku… Sve to stvara dojam da se promjene događaju baš gdje najmanje očekujemo. Autor ne žuri preskakati dan ili tjedan — već prati Marka dok luta kvartom, svraća po novine kod kioska, a tramvaji kasne kao i obično.
I, možda ste i vi jednom prošli tim ulicama, zastali na istom uglu, gledali prema istom sivom nebu pitajući se ima li sudbina smisla ili je to samo do lošeg vremena. Eto, baš takav je Markov grad i njegovo vrijeme — ništa herojsko, ni pompozno… Samo stvaran prostor za najosobnija pitanja.
Tema i ideja djela
Možda ste i sami sjeli u kafić negdje u Zagrebu i uhvatili se kako zurite kroz prozor, pitajući se — ima li smisla mijenjati stvari kad se ionako čini da je sve već određeno? Zvuči poznato? Upravo taj osjećaj obuzima Marka, glavnog junaka iz “Fatalista”. Svatko je makar jednom pomislio — možda bi bilo lakše pustiti da život vodi igru.
Djelo ne prodaje klišej o “moći pozitivnog razmišljanja” niti nudi neke šuplje savjete o preuzimanju kontrole. Umjesto toga, tu je ona sirova, poznata dvojba: što ako je sve već zapisano, ali to saznanje umjesto mira donosi tihu pobunu? Ivan Vidić postavlja scenu pametno — Marko nije tip koji nosi plakate s porukom “Borba protiv sudbine”. On je više lik kojeg ćete sresti kako cinično komentira lošu kavu na tramvajskom stajalištu, ali mu ipak nije svejedno kad slučajno nađe sitnicu koja mu promijeni rutinu dana.
U središtu teme stoje pitanja kontrole, slobode i pasivnosti, ali to ne zvuči ni napeto ni filozofski napuhano dok se čita. Autor vješto koristi klinac-trenutke koje svi znamo — one male svakodnevne scene gdje biramo hoćemo li ići lijevo ili desno, nazvati nekoga ili jednostavno uškopiti telefon. Markove sitne pobjede i porazi, kao onda kad se odluči preskočiti kavicu ili započeti nespretan razgovor s profesorom kojeg zapravo izbjegava, postaju male eksplozije volje nasuprot rutini.
Osnovna ideja nije komplicirana: život često izgleda kao vožnja tramvajem iz koje ne možeš iskočiti, ali izbora ipak ima, i kad ih ne vidiš na prvi pogled. I tu “Fatalist” nekako puca na onu žicu koja boli svakog tko se uhvatio da živi na “autopilotu”. Dok Marko luta kvartom za vlažnog rujanskog jutra, najednom skreće u smjeru u kojem nikad prije nije išao. I baš tada, kad sve izgleda predvidivo, dogodi se nešto što ga natjera da se zapita — “Je li ovo zbilja predodređeno ili sam to sam okrenuo volan?”
Majstorija Vidića krije se baš u toj jednostavnosti. Nema spektakla — atmosfera je zagrebački asfalt, miris kiše i ekipa s kioska. Temu fatalizma ne servira s visine, nego na razini pogleda iz tramvaja ili šaljive opaske za šankom. I dok Marko kasni na sastanak (opet), možda je ključ ideje baš to — život nije nužno drama, ali je uvijek pun mikroskopskih odluka koje prepoznaješ tek kad prođeš pored njih.
Analiza likova
Priznajmo odmah – nije svaki dan da glavnog junaka fatalističkog romana možeš zamisliti kako sjedi na zadnjem sjedištu tramvaja, zureći u prozor kao da tamo vani možda ipak postoji nešto što mu je promaklo. Ovdje ćeš pronaći likove koji ponekad zvuče kao tvoj susjed s druge strane zida… i ne, nije šala. Marko i ekipa imaju više slojeva nego torta iz esnafa starog zagrebačkog slastičara.
Glavni likovi
Marko je… pa, Marko. Ni superheroj, ni džepni filozof, nego netko kome bi instant povjerio ključeve stana dok si na moru, baš zato što znaš da ih neće iskoristiti. Krasi ga neka magična kombinacija pasivnosti i znatiželje. Što god da se dogodi – od prekasnog tramvaja do razgovora s profom kojeg se boji više nego pokvarene perilice – Marko u svemu vidi znakove. U jednoj sceni ispija kavu u bircu i čudi se jesu li njegove svakodnevne odluke stvarno njegove, ili mu je, kao u lošoj sapunici, sve već odavno napisano.
Njegova unutarnja borba? Čistokrvni klasik. Izvana – tipičan zagrebački dečko. Iznutra – netko tko se stalno pita vrijedi li išta mijenjati. Možda ćete ga naći kako sjedi na stepenicama Uspinjače, gledajući uzbrdo kao da traži dopuštenje da pomisli drugačije. Ali kad usprkos svemu promijeni malenu sitnicu – recimo, red vožnje, ili vrstu kave – tu počinje cijela mala revolucija. Markov osobni brend? Pasivnost s dozom ironije. I gotovo uvijek neki autoironični komentar.
Sporedni likovi
Sad, nećemo se lagati – profesorica u romanu još je veća faca nego što zvuči. Dok Marku sugerira da preispita vlastite odluke, uvodi ga u kutove uma koje je većina nas dobro zablokirala negdje oko mature. U njoj ima nešto od one nezgodne mudrosti koja zvuči kao mamina ‘rekla sam ti’, ali isporučena diplomiranom preciznošću.
A poznanici? E, to nije ekipa iz sapunica. Nema ih previše, ali svaki ima funkciju. Susjed koga sretne u prolazu – podsjetnik na rutinu. Konobar koji ni ne primjećuje je li Marko platio – mala demonstracija koliko je lagano postati nevidljiv u velikom gradu. Neki dan ga zamijeniš, a da ni ne shvatiš.
Blic pojavljuje se i Markova bivša, za nju sitni susreti znače više nego kartica vjernosti u dućanu. Simbol su onih veza i prijateljstava koje naizgled stagniraju, ali zapravo su svjetionici dok tražiš smisao. Sve njih prožima ta fina, nervozna zagrebačka svakodnevica. Stvarno, tko nije barem jednom udahnuo miris svježe kiše kod trga i osjećao da je cijeli život, pa i ljudi oko nas, malo predodređen?
Odnosi između likova
Stvari između Marka i profesorice teško da bi našle mjesto u romantičnoj komediji, ali s razlogom. Umjesto bliskosti, njih povezuje intelektualna tenzija. Ona ga izaziva, on se nećka natrag – klasični odnos učenik-mentor, ali bez one patetike iz školskih romana.
Odnos s njegovim kvartovskim poznanicima obilježen je tišinom. Dvije rečenice kod trafike, klimanje glavom u tramvaju – sve što treba, ništa više. Tko je proživio makar jedan ponedjeljak u Zagrebu, zna da su to mikromomenti koji određuju dan više od svake velike odluke.
Bivša? Kad ju Marko sretne, nema vatre ni buke – samo kratak pogled koji kaže: ‘znaš sve’. Ovdje nema ni sočnih svađa ni suza pred proljetnim pljuskom. Umjesto toga, njih dvoje postaju ogledala: svatko podsjeća onom drugom što je možda još moguće promijeniti… ali i na ono što je ostalo isto.
Jedno je sigurno: odnosi nisu ovdje da bi se rješavali kao matematički zadaci. Svaki susret, čak i prolazan, nosi atmosferu grada, miris kave ili zvuk tramvaja. Fatalist iz Vidićeve proze ne grli svoje prijatelje – veze su tuptavi, diskretni impulsi, ispod radara, baš kao što to u životu često biva.
Znaš li onu staru da su prave promjene neprimjetne? U ovom romanu, ljudi su poput tih promjena – ne bace se svi odmah u oči, ali ne možeš ih zaboraviti.
Stil i jezik djela
Zamislite ovo: netko piše roman o čovjeku kojem je svaki dan isti — i pri tome ne dosadi već na petoj stranici. Zvuči kao trik? To je tek početak Vidićeve igre sa stilom. Na prvu sve izgleda jednostavno, čak ogoljeno. Razgovori Marka i profesorice podsjećaju na one beskrajne rasprave u kafićima koje zna svatko tko je bar jednom provodio jesenske večeri u Zagrebu. Ništa na silu, ni jedna rečenica ne zvuči preozbiljno ili patetično. Vidić se kloni patosa… a to, priznajmo, nije mala stvar u svijetu domaće proze.
Riječi? One su iz susjedstva — kratke, jasne, često i namjerno suhe kao tramvajski peroni subotom ujutro. Nema prevelikih opisa, niti prave melodrame. Ovdje je “kiša” samo kiša, a ne metafora sudbine. Takav stil, iako vidljivo promišljen, ne dozvoljava čitatelju da pobjegne pred pitanjima o smislu i izborima. Usto, rečenice su britke, ponekad prekinute misli, baš kao kad ti u tramvaju zazvoni mobitel u sred razmišljanja o životu — životan tekst za životnog čovjeka.
Sad, prizori… Zagreb nije tu turistička razglednica, već grubi kolaž mirisa, zvukova i poznatih fraza. Autor ne uljepšava stvarnost: „Kava koja nikada nije dovoljno gorka, pločnik što škripi pod tuđim kišobranima, i onaj poznati uzdah kad prođeš pored zatvorenog kioska…“ Sve se da naslutiti, sve miriše na domaće, ali nigdje ne grozi dosada.
Ako itko očekuje knjigu u kojoj su „velike riječi“ sve — ne, ovdje su „male stvari“ glavni adut. Psihološka proza kakvu je Vidić izveo traži da se držiš teme, ne bježiš od neugodnih pitanja i, što je možda najteže, ne upadneš u klišej. I, da, humor nije izostavljen. Diskretan, ponekad blago ironičan, ali uvijek ljudski. Taman toliko da ozbiljnosti nikada ne zavlada dosadom.
Inače, poznata je stvar među srednjoškolcima: rečenice iz ove knjige vrlo brzo završe kao citati na marginama bilježnica. Ne zato što su zvučne, već zato što ostaju u uhu. Jezik djela, u biti, nije „jezik romana“, već jezik stvarnoga dana, razgovorna svakodnevica koja ponekad iznenadi točnošću, kao kad prijatelj pogodi tvoju misao prije nego što je izgovoriš.
Pa, ako netko voli literaturu koja drži tempo kao šum tramvaja pod prozorom — ni pretiho, ni dosadno, ali uvijek stvarno — Vidićev fatalizam tu je, na papiru, živ kao gradski asfalt pod jesenskim prstima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kažu da Zagreb ljeti miriši po asfaltu, a Vidićev “Fatalist” – po pažljivo uvijenim detaljima koji ostaju pod kožom. Nema tu heroja na bijelom konju, samo Marko koji zvuči kao susjed kojeg često sretneš na tramvajskoj stanici — ne baš spremnog na revolucije, ali dovoljno znatiželjnog da promijeni redoslijed navika kad mu se ponudi prilika. Pa, je li ovo djelo suhoparno, kao što bi itko tko zazire od filozofije mogao pomisliti?
Nimalo. Upravo obrnuto – ta silna tišina između Markove svake misli i svake nove kave, pomalo podsjeća na one trenutke kad se uhvatiš kako preispituješ smisao sitnih odluka. Čitatelj se lagano vraća na te stranice, s blagim grčem u trbuhu, pokušavajući “shvatiti” je li fatalizam opravdanje za pasivnost ili isprika što ne poduzimaš nešto više.
Odlomci s profesorom daju šlag na tu svakodnevnu tortu dvojbi. Taman kad ti se učini da Marku sve izmiče iz ruku, pojavi se rečenica koja ostane odzvanjati dulje od šalica koje zveckaju po stolu. Autor ovdje vozi bez romantičnih rukavica — Zagreb je taman onoliko surov koliko i domać.
Neki će možda reći: “Fali akcije!” Možda i fali – no, nije li to baš poanta? Svaka sitna promjena, promjena tramvajske rute, drugačiji pogled na staru profesoricu, usred monotonije, nekako ima težinu bagera koji razbija asfalt pred školom.
A što ostaje kad okreneš zadnju stranicu? Ne spektakl, već tihi osjećaj da si prepoznao barem djelić sebe u Marku. Djelo doista odskače od tipične školske lektire: nije ni didaktička bajka ni propovijed, nego onaj nespretni, ljudski podsjetnik da male odluke nose nevidljivu težinu — baš kao filter kave kojeg najčešće ni ne primijetiš, ali bez njega ništa nema okus.
I za kraj — svi koji traže grandioznost, zaplete i barutu, mogu slobodno tražiti dalje. “Fatalist” je roman za one koje više zanimaju mikropromjene, neprimjetni preokreti i tanka linija između prihvaćanja i pobune. Netko će reći da je to premalo za roman. Možda, ali dovoljno za osjećaj koji ne izlazi s memory sticka čim stisneš kraj.