Neki romani otvaraju vrata svijeta mašte i nepoznatog, a “20.000 milja pod morem” Julesa Vernea svakako je jedan od njih. Ova priča već generacijama budi znatiželju o tajanstvenim dubinama oceana i nevjerojatnim pustolovinama ispod površine.
Roman “20.000 milja pod morem” prati profesora Aronnaxa, njegova slugu Conseilja i harpunara Neda Landa koji postaju zarobljenici kapetana Nema na podmornici Nautilus, putujući kroz nevjerojatne podvodne svjetove i suočavajući se s brojnim izazovima.
Zanimljivo je kako jedno putovanje ispod mora može promijeniti pogled na svijet i granice ljudske znatiželje.
Uvod u lektiru i autora
Koliko ste puta iz sjene škole ili tramvaja čuli ime Julesa Vernea i pitali se – tko je taj tip koji djeci tjera da maštaju o divovskim lignjama i podmornicama kad bi radije skrolali TikTok? Pa, neka netko prizna ako ga podmornica Nautilus nije bar malo zaintrigirala—jer ne jede se baš svaki dan doručak na dnu mora.
Autor
Jules Verne. Naravno, Francuz. Ali ne onaj tipičan filmsko-romantični — više kao genijalni književni izumitelj pun podvodnih trikova. Rođen u Nantesu, 1828. godine, kad su se “slavni izumi” tek nazirali po europskim ulicama. Nećete vjerovati, ali ovaj čovjek „hodao“ je parobrodom pod zemljom prije nego što je tko uslikao selfie u podzemnoj. S maštom poput Netflix produkcije (ali bez ekrana), proživio je nevjerojatne pustolovine iz naslonjača, dok je usput rasturao granice znanstvene fantastike. Kažu da je kao klinac sanjao o bijegu iz doma brodom, ali srećom – ostao je s perom i papirom.
Njegova djela nisu ogledalo tadašnjeg svijeta – više su dnevnik svega što jednog dana može postati stvarnost. Da nije bilo njega, tko zna, možda bi danas naš “bilo je tu davno” završilo bez raketa na mjesec ili snova o vožnji ispod mora. Jules ima više od 60 romana pod paskom. No, “20.000 milja pod morem” – to vam je onaj klasik koji preživljava razne školske testove, kao da ga je sam Nautilus gurnuo na površinu svake generacije.
Žanr i književna vrsta
Zaboravite na suhoparne podjele iz udžbenika – ovdje se spojilo znanstveno i fantastično dok još nitko nije shvaćao što to znači. “20.000 milja pod morem” je znanstvenofantastični roman (pogodili ste?)—ali nije tek obična bajka. Radi se, zapravo, o romanu-pustolovini, što znači: spremite se na jurnjavu s lignjama XXL formata, one neizbježne podmorničke vojne tajne i okršaje gdje logika ponekad uzme godišnji.
Roman zakucava autentične znanstvene opise (ili bar ono što je sredina 19. stoljeća smatrala znanošću) pa je pomalo poput starog dokumentarca – ali s puno više uzbuđenja, morskih čudovišta i kapetana koji mrzi cijeli svijet. Neće vas zamarati filozofiranjem ni mudrovanjem, ali ćete poželjeti obrisati sol s čela dok prolazite zajedno s Aronnaxom, Conseilem i Ned Landom kroz zaboravljene kutke oceana.
Žanrovski, Verne pogađa točno između pustolovnog romana, znanstvene fantastike i – usudio bi se netko reći – epske bajke za odrasle i klince u isto vrijeme. Pa tko ne želi bar na tren postati član posade Nautilusa?
Kratki sadržaj
Teško je ostati ravnodušan kad kreneš čitati “20.000 milja pod morem”, zar ne? Doba misterioznih morskih čudovišta, kapetana koji bježi od života na kopnu i tehnologije koja tada zvuči kao nešto iz bajke… Sve to čeka iza naslovnice ovog romana. Ako ti ova priča zvuči poznato, možda se sjećaš mirisa starih udžbenika ili TV ekranizacija subotom popodne.
Uvod
Netko će reći — ništa novo, opet profesor i njegovi pratitelji. Čekaj malo — ovdje imaš profesora Aronnaxa, koji baš i nije za duga lutanja, njegovog vjernog, ponekad zbunjenog Conseilja i nesalomivog harpunara Neda Landa, što uvijek motri priliku za bijeg. Trojac krene istražiti izvještaje o morskoj neman (koliko je ljudi tad znalo za Nautilus?) i naravno… pogodi: brodolom. Gdje završavaju? Nisu uhvaćeni uobičajenim sidrom ili ribarskom mrežom, nego se bude u podmornici koja izgleda kao nešto između metalnog kita i pokretne knjižnice znanja. Pozdrav svijetu — dobrodošli kod kapetana Nema.
Zaplet
Ako te netko pita što je pravi zaplet, reci im za Nautilus! S jedne strane, to ti je podvodni hotel s pogledom na najrjeđe vrste algi — s druge, zatvor bez rešetaka. Svaki novi dan s kapetanom Nemom donosi fuziju oduševljenja i potpunog ludila (ne doslovno, iako je par puta bilo gusto…). Putuju kroz Atlantik, prolaze kraj podvodnih vulkana, čak su jednom završili ispod antarktičkog leda — tko to još može reći? Atmosfera u Nautilusu često podsjeća na napetu partiju šaha. Nemo je misteriozan — u isto vrijeme genijalac i melankolik. Ned Land, naravno, smišlja bijeg za svaku priliku, a Conseil… on pamti nevjerojatne latinske nazive svake ribe. Situacija postaje gusto zamršena kad shvate — izlaza baš i nema, a ni kapetan nije spreman pustiti goste.
Rasplet
Znaš ono kad stvari postanu klupko i svaka nova rečenica pritisne tipku “opasnost”? E, to ti je pravi rasplet ovdje. Nautilus se uplete u sukobe, nailazi na ratne brodove — i tada dođe ono pitanje: tko je zapravo Nemo, a što mu je cilj? Povremeni napadi vanjskog svijeta tjeraju posadu u stanje pripravnosti, dok profesoru Aronnaxu raste sumnja da iza svega stoji trauma ili nekakva osveta. Napetost raste do točke gdje svaki korak postaje opasan: pokušaji bijega, sumnje, Nemo kao čuvar i tamničar, atmosfera slična usijanoj ljetnoj noći bez zraka. No, nakon dramatične borbe s divovskom hobotnicom, u kojoj život visi o niti, naši likovi shvaćaju da je izlaz moguć samo uz suradnju i hrabrost.
Kraj
Za kraj — sad bi očekivao svečanu fanfaru, ali Verne ipak odabire realniji smjer. Nakon nevjerojatnog bijega, (kojeg neću potpuno spoilati, jer gdje je tu čar?), Aronnax, Conseil i Ned Land napokon ugledaju kopno. Oni preživljavaju, svatko s vlastitim ožiljcima i sjećanjima, ali ono što ostaje najviše je — sumnja. Što se dogodilo s kapetanom Nemom? Nautilus nestaje bez traga, a naši junaci shvaćaju da se svijet nakon svega čini manji, ali i dublji nego ikad. Rijedak je roman koji uspije ostaviti toliki dojam neizvjesnosti i čežnje — “20.000 milja pod morem” još uvijek ima tu moć, iako je prošlo više od stoljeća otkako je zaronila među stranice.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ovo—Pariz sredinom devetnaestog stoljeća. Da, tamo sve počinje, gdje profesor Aronnax misli da će voditi jedno mirno, „ziheraško“ znanstveno predavanje, a umjesto toga biva uvučen u potragu za legendarnim morskim čudovištem. Međutim, ni traga od dosadne svakodnevice — radnja odmah seli iz poznatih pariških salona ravno na valove Atlantskog oceana. Mjesto radnje doslovce postaje more. I to ne bilo koje — nudimo cijeli svijet: Atlantik, Tihi ocean, pa čak i zaleđene predjele Antarktika (nije baš izbor za ljetovanje, ali hajde). Ako ste ikada maštali kušati nokte na dnu Mrtvog mora ili promrznuti pod južnim polom sa šašavim kapetanom, ovaj roman isporučuje sve to.
Vrijeme događanja? Početak druge industrijske revolucije, negdje oko 1866. godine — baš ono razdoblje kad nitko ne zna gdje završavaju granice ljudskog znanja, a divlje teorije o moru još uvijek iskaču iz svake novine. U Nautilusu nema signala ni Wi-Fi-ja, ali zato ima podmorske šume, morske pse i osvete pod reflektorima munje (da, Verne je znao s atmosferom).
Cijela pustolovina traje otprilike nekoliko mjeseci — dovoljno dugo da žuljevi s palube postanu kronični, a nostalgija za sunčevim zrakama itekako stvarna. Oni koji sanjaju beskrajnu plovidbu mogu biti sigurni: Verne vodi svoje junake od vodećih destinacija svjetskih oceana do najskrovitijih kutaka morskih dubina, uvodeći ih u prizore koje većina ljudi dotad nije ni mogla zamisliti — podvodni vulkani kod otoka Crespo, koraljni grebeni kod Papue Nove Gvineje, pa čak i Atlantiđu, izgubljeni svijet iz starih priča.
Na kraju, mjesto i vrijeme ovdje nisu samo kulisa. More postaje jedan od glavnih likova, a svaka strana romana donosi novi dijalog između čovjeka i planeta. Većina putopisnih romana? Zamijenite ih s Verneovim – i odjednom, ljudi više ne pričaju priče o moru, nego more priča priče o njima.
Tema i ideja djela
Zamislite scenu — tmuran ocean, sablasni valovi i brod koji nestaje bez traga. U “20.000 milja pod morem” sve kreće baš tako… s nelagodnim šapatom doba u kojem znanost i nepoznato idu ruku pod ruku. Djelo nosi onu poznatu Verneovu iskru, onaj osjećaj da se iza sljedećeg koraljnog zida skriva nešto spektakularno ili zastrašujuće.
Glavna tema? Nema tu filozofiranja — potraga za znanjem i granicama ljudske hrabrosti. Profesor Aronnax, Ned Land i Conseil, uhvaćeni na Nautilusu, glume nešto između znanstvenika, zarobljenika i suputnika na ekskluzivnom (i ne baš ugodnom) podmorskom touru. Ideja… tu Verne izvodi pravu piruetu: znanost je alat, ali i izazov. Nećeš baš lako razlučiti je li kapetan Nemo otok genijalca ili brodolomac duše, no sigurno nećeš ostati ravnodušan prema načinu na koji odbacuje granice iznad i ispod površine (doslovno i metaforički… ali bez pretjerivanja).
Ne može se do kraja pričati o ovom romanu a da se ne dotakne: fascinacija prirodom — svjetlucavi organizmi, divovske lignje, oluje koje mirišu na užareni metal — sve to je tu. Globus u malom. Verne tupom iglom bocka tadašnji “siguran svijet” i tjera likove (a i čitatelja), da propituju tko točno vuče granice avanture. Zar je dovoljna samo prirodna znatiželja?
Priča nosi i (ne tako tihu) poruku o snazi tehnologije. Nautilus je samo korak dalje od tadašnjih mogućnosti, pa ni danas ne bi bio dosadan gadget. Nemo, pomaknut prema izolaciji, kroz svoje postupke, izgovara oštru kritiku društva svog vremena i (sasvim iskreno?) ostavlja prostor čitatelju da se zapita gdje prestaje sloboda pojedinca, a počinje odgovornost za svijet.
Ako ste ikada razmišljali zašto ljudi riskiraju sve zbog nečeg što nisu još vidjeli — Verne ovdje nudi odgovor. I nije bitno što je Nautilus fiktivni brod. Bitan je osjećaj da kroz staklo gledate čudo. Zvuči poznato? Vidite, tu je tema.
Analiza likova
Zamislite na tren—ulazite u Nautilus, a oko vas šaptom prolaze četiri prilično čudna karaktera. Nitko nije isti, nitko nije dosadan i nitko ne govori o vremenu iz pristojnosti. Baš ih je Verne zapakirao tako da se ne zaboravljaju lako.
Glavni likovi
Neka se digne ruka tko nikada nije poželio upoznati kapetana Nema—ili ga barem jednom pitati: “Što te muči, stari?” Ovaj zagonetni, uvijek na rubu bradate filozofije, vodi Nautilus kao vlastiti svemir pod morem. Posjetio je više podvodnih čudesa nego što prosječni turista obiđe pizzerija u Italiji. Nema, s tim svojim zatvorenim gardom i motivima koje stalno skriva kao asove u rukavu, ima momenta surovog genija. Usto, vješto izbjegava odgovore na pitanja i svako malo natjera ostale putnike na nijemo čuđenje… i pokoji napad panike.
A onda, tu je profesor Aronnax—akademik s glavom u oblacima i srcem na rukavu. Čovjek zadivljen valovima znanosti, stalno zapisuje, ispituje, secira i nada se da bi svaki novootkriveni puž mogao promijeniti sudbinu čovječanstva. Miran, često izgubljen u mislima, ali itekako sposoban potegnuti kada prijeti opasnost—za razliku od Neda Landa.
Land, harpunar iz Kanade, pravi je kontrapunkt. On misli jednostavno, djeluje brzo, a Nautilus mu više sliči zlatoj ćeliji nego snu znanstvenika. Kad god stvari postanu napete, Ned ima spreman komentar, kao i želju za odmorom na kopnu i dobrom bovlom piva (ili barem tako zvuči). Stalno pokušava pronaći izlaz—bilo fizički, bilo verbalno.
I jedan koji kao da lebdi između svih—Conseil. Sluga (ali i više od toga) koji profesora prati kao sjena, s toliko strpljenja da bi mogao komotno meditirati među hobotnicama. Njegova posvećenost detaljima i logici bolja je od bilo kojeg pametnog uređaja, a s vremena na vrijeme iznenadi i dozom suptilnog humora.
Sporedni likovi
E sada… ne zaboravimo “statistiku” Nautilusa. Tu su mornari, koji su manje glasni, ali uvijek prisutni. Oni su ti koji održavaju brod, brzo reagiraju na signale kapetana i, iskreno, rijetko znamo išta o njima osim što povremeno prolaze poput duhova. Upravo njihov sporedan status otvara vrata za još jedno pitanje—koliko je uski taj svijet unutar podmornice?
Tu i tamo pojave se i gosti iz vanjskog svijeta. Neki traju kratko—poput pomorskih oficira ili radoznalih istraživača koji samo nakratko dotaknu priču, ali ostave trag, kao što je misterij modernih brodova koje Nautilus promatra izdaleka. Gotovo kao cameo gostovanja u popularnim serijama, sporedni likovi često služe kao pogled na svijet izvan podmornice, podsjetnik na velike sile i kontekste u kojima žive glavni junaci.
Zanimljivo je kako i životinje—divovska lignja, ribe, koralji—u Verneovoj verziji nose karakteristike sporednih lica. Zaista, nigdje drugdje hobotnica ne izaziva toliki strah kao na palubi Nautilusa; svaka od njih dodatno začinja atmosferu i daje likovima priliku za reakciju, strah, ili čak improvizirani heroizam.
Odnosi između likova
Sad, kad imate ekipu zatvorenu na život, naravno da iskre frcaju. Najintrigantniji je odnos između Aronnaxa i kapetana Nema—znanstvenik i vizionar, fascinirani jedno drugim, ali uvijek s nevidljivom preprekom između sebe. Povjerenje je rijetkost, a dijalog često djeluje kao partija šaha.
Ned Land ni minute ne skriva sumnje prema Niemu. On je realan, oprezan, često izaziva autoritet kapetana glasnim prigovorima ili smiješnim upadicama. Taj njegov bunt često navodi Aronnaxa da dvaput promisli, dok Conseil, vječni mirotvorac, balansira između praktičnosti i odanosti profesoru. Ponekad imaš osjećaj da pokreće vlastiti dnevni kviz s pitanjima tipa: “Tko će danas prvi planirati bijeg?”
I! Pravo je osvježenje gledati kako i najmanji nesporazum eksplodira zbog zatvorenog prostora i različitih karaktera. Nijanse prijateljstva, trenuci tišine, pa čak i otvorene svađe, djeluju životno i sirovo. Ono što se možda čini kao obična avantura ispod valova, zapravo je vječno natezanje snova, granica i osobnih motiva. Kad sve završi, teško je ostati ravnodušan—razmišljate: da ste vi na njihovu mjestu, biste li riskirali slobodu zbog jednog, nevjerojatnog pogleda ispod površine?
Stil i jezik djela
Ponekad mi se čini kao da Verne piše s atlasom u jednoj ruci, a laboratorijskom epruvetom u drugoj. Nema tu praznih riječi—stil mu je precizan, ponekad gotovo školski, ali onda te iznenadi nekim tihim humorom kad ga najmanje očekuješ. Jezik nosi onaj stari pariški šarm, kombinira suhe tehničke termine—poput naziva egzotičnih riba—sa sasvim živim, pa čak i duhovitim razmišljanjima profesora Aronnaxa. Tko god je tražio lektiru za ispod jastuka, ovdje iz prve ruke doživljava “ozbiljnu” književnost, ali i sočne okršaje pod morem.
Iako se “20.000 milja pod morem” katkad čini kao vodič kroz enciklopediju podvodnog svijeta, Verne se zna igrati rečenicama. Jednog trena suhe, gotovo izvještajne rečenice, drugog trena uzbuđenje koje brzo podsjeća na filmsku jurnjavu (znate onaj osjećaj kad Netflix pita: Jeste li još uvijek tu?). Opisi podmorja stvaraju slike koje iskaču iz stranica: ledene stijene kod Antarktika, tamna srčika vulkana, svjetlucava tijela planktona… Sve djeluje kao da ste zakoračili u muzejski akvarij, samo bez ulaznice i čuvara koji mrko gleda.
Naravno, Verneov francuski jezik, čak i kad ga čitate u prijevodu, ima nešto posebno. Ponekad iskoči arhaična fraza ili rečenica toliko detaljna da vas tjera na ponovno čitanje (znam, jednom sam zapinjao na opisu jedne minijaturne meduze, ozbiljno). Kapetan Nemo često zvuči kao filozof s lošim danom—težak, zamršen, ali iz jednog pogleda znaš što želi reći.
Ako netko voli skenirati tekstove, odmah će mu zapeti za oko specifični izrazi poput “električni impuls” ili “pneumatska pumpa”—kao da se Verne trudi zadiviti svakog zaljubljenika u znanost, ali pritom ne zaboravlja podsjetiti čitatelja da je ovo priča o ljudima, strasti i velikim pitanjima.
Koliko god se čini ozbiljan, roman je pun sitnih verbalnih igara. Već prva poglavlja pokazuju kako Verne, baš poput kakvog stand-up komičara iz 19. stoljeća, zna ubaciti ironiju i cjepidlačenja kroz profesorove ili Nedove prepirke. Dobar prijevod uspijeva to prenijeti, ali originalni dvosmisleni francuski (tko ga može zaboraviti?) daje poseban šmek zbog kojega ovaj roman i dalje “diše” i pod vodom—čak i izvan stranica.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite… sjedite s knjigom u ruci, a more zuji negdje u pozadini (barem u glavi). Ne postoji roman koji toliko navali na sva osjetila svojom atmosferom kao “20.000 milja pod morem”. Već nakon prvih stranica, toplina ruku profesora Aronnaxa i hladan stisak kapetana Nema ulove vas nespremnog — doslovno vas povuku u podmorski svijet iz kojeg zapravo nije lako vratiti se. Osjećaj klaustrofobije na Nautilusu… ne šalim se, čitatelj stvarno ima potrebu udahnuti malo svježeg zraka.
Svi ti znanstveni opisi (neka druga čitanja možda bi tu stala s interesom), zapravo pršte energijom. Umjesto suhoparnih lekcija — ribe iskaču iz stranica, more se migolji pod vašim stopalom, a Verne provlači sitne šale i ironiju taman kad se najmanje nadate. Nekome, jasno, taj stil može djelovati pretjerano detaljno. No ako volite otkrivati svijet kao da vam je sve prvi put, Verne zapravo razmazuje radnju zanimljivim podacima, poput onog trenutka kad Conseil raspravlja o latinskom nazivu neke bestijarije, usred napetog bijega od divovske lignje.
Nitko ovdje ne ostaje ravnodušan prema kapetanu Nemu. On je jedan od onih likova koji vam ne izlaze iz glave ni danima nakon zatvaranja knjige. On nije samo kapetan s lošom frizurom (ok, to je samo asocijacija iz jedne ilustracije), nego i filozof u krizi, inženjer pun inata i bijesa. Njegove odluke tjeraju na preispitivanje: gdje se prelazi granica između osvete i pravde?
Ne zaboravimo — roman je star više od stoljeća. Tko bi rekao da tekst iz 1870-ih i dalje izaziva pitanje koliko tehnologije želimo i gdje prestaje avantura, a počinje izolacija? Oni koji su ikad poželjeli pobjeći svijetu — na trenutak ili zauvijek — u Nemu će prepoznati i nešto vlastito: neumornu glad za slobodom, ali i gorak okus udaljenosti od svega ljudskoga.
Pa kad netko pita zašto “20.000 milja pod morem”? Zbog trenutaka kad zaboravite na stvarno vrijeme i mjesto. Kad gotovo osjetite miris soli, a prsti vam klize preko korica. Zbog tih rijetkih romana koji, i kad završe, ostave vas s osjećajem da — negdje između Atlantika i Tihog oceana — možda još uvijek postoji neka nova, neispričana pustolovina.